Radomir Damnjanović Damnjan

Radomir Damnjanović Damnjan

(Mostar, 10. decembar 1935.)

Radomir Damnjanović Damnjan završio je Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu 1957, sa specijalkom 1959. Prvi put izlaže 1957, prvu samostalnu izložbu priredio u Galeriji Grafičkog kolektiva 1958. Godine 1962. ima samostalnu izložbu u Zagrebu, u Studiju G, na poziv umetnika okupljenih u grupi Gorgona. Tokom šezdesetih priređuje niz samostalnih izložbi u Beogradu (za jednu od kojih, u Galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta 1964, prima Oktobarsku nagradu). Beleži više zapaženih nastupa u inostranstvu kao predstavnik Jugoslavije na Bijenalu u Sao Paolu 1963. (nagrada Vanda Svevo), u Veneciji 1966. i Tokiju 1967, te kao pojedinac na izložbi Dokumenta IV u Kaselu 1964. Godine 1958. Damnjan započinje ciklus Peščanih obala i Kabina na peščanim obalama, koji traje do 1963. (jedna slika ovog ciklusa iz 1961. otkupljena je sa izložbe Savremene jugoslovenske umetnosti za zbirku Muzeja moderne umetnosti u Parizu). Period poznih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog veka protiče na beogradskoj umetničkoj sceni, između ostalog, u znaku pojava Mediale i enformela, u odnosu na koje Damnjan stoji po strani i na tada sasvim izdvojenoj i kao takvoj jasno prepoznatoj individualnoj poziciji. Činjenicu takve njegove pozicije potvrđuje podatak o Damnjanovom učešću na zajedničkoj izložbi sa Svetozarom Samurovićem kao članom Mediale i Branislavom Protićem kao protagonistom beogradskog enformela u Salonu Moderne galerije 1962. Po nizu tematskih i jezičkih osobina, njegovo slikarstvo ciklusa Peščanih obala, pripada žanru „apstraktnog pejsaža“ koji zbog prostranih glatko nanetih površina čiste boje i znakova urbane signalistike može da se uklopi u atmosferu „posle enformela“ u tadašnjoj domaćoj i međunarodnoj umetničkoj situaciji. Damnjanove Peščane obale mogu takođe i da se shvate kao projekcija „idealnog pejsaža“ u kojoj je priroda doživljena i predstavljena poput neke tihe i blage oaze izvan nemira i haosa savremene tehničke civilizacije. Ali pojedini znakovi na slikama ovog ciklusa proističu iz savremenog urbanog okruženja da bi ubrzo potom, izdvojeni u krupnom planu, najavili Damnjanov ulazak u narednu fazu njegovog slikarstva tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka.

U Damnjanovom opusu, prema zasad dostupnim podacima, postoje četiri slike pod nazivom Moje belo jutro. Prva po datumu nastanka jeste ulje na platnu, 200 cm x140 cm iz 1965. u vlasništvu Radivoja Dražovića (izlagana i reprodukovana u katalogu retrospektivne izložbe u Muzeju savremene umetnosti 1986). Sledi slika istog naziva iz kolekcije Noveski, ostale dve, pod nazivima Moje belo jutro II, 1967, ulje na platnu 190 cm x 126 cm nalaze se u Zbirci Dragoslava Damnjanovića u Narodnom muzeju i Moje belo jutro III, 1967, ulje na platnu 200 cm x 126 cm nalazi se u Muzeju savremene umetnosti (podaci prema monografiji u izdanju Vujičić kolekcije, Beograd 2010. u kojoj su obe slike reprodukovane u boji na stranama 168. i 169). Slika Moje belo jutro (bez naznake III) izlagana je i pobrala dve nagrade na Trećem trijenalu likovnih umetnosti u Beogradu 1967, reprodukovana je u katalogu pod brojem 281, kojom prilikom je otkupljena za Muzej savremene umetnosti.

Enigmatični nazivi ove serije slika – Moje belo jutro – po svom poetskom podtekstu značenja ukazuju na intimno i krajnje subjektivno poreklo umetnikove inspiracije. Po kompozicionom principu, ove slike poseduju složenu organizaciju „kadrova“ i „sekvenci“ shodno dvosmislenom efektu „slike u slici“, sa trodimenzionalnom prostornom iluzijom, umesto plošnog dvodimenzionalnog tretmana prostora kao što je to slučaj u tri potpuno pravilne apstraktne kružne forme u slikama Crveni, Plavi i Sivi krug iz 1965. Damnjan, dakle, u isto vreme – između Peščanih obala sa početka i prvih minimalističkih slika sa kraja šezdesetih godina – uporedo radi slike složene kompozicione građe i sažete geometrijske forme, namerno izbegavajući da se opredeli samo za jedan stilski kodeks. Dok se u slikama sa motivom Krugova koristi tautološkim pristupom poznomodernističke autoreferencijalne slike, u slikama serije Moje belo jutro bavi se varijantama i verzijama istoga motiva anticipirajući postmodernistički postupak „ponavljanja s razlikama“. Time u obe ove serije dovodi do okončanja pristup slikarstvu kao intuitivnom i neizvesnom izvođačkom postupku i zasniva poimanje slikarstva kao specifičnog umetničkog metajezika.

Samostalna izložba u Salonu Muzeja savremene umetnosti 1970. predstavlja u Damnjanovoj umetničkoj biografiji graničnu tačku krupne promene problemske paradigme. Naime, posle sporadičnih triju posve apstraktnih Krugova iz 1965, on sada svim eksponatima svoje beogradske izložbe konačno i u potpunosti prelazi u područje čiste apstrakcije minimalističkih jezičkih i formalnih obeležja. Upoznat je sa tekovinama savremene američke „postslikarske apstrakcije“, „slikarstva bojenog polja“, „sistemskog slikarstva“, „slikarstva tvrdih ivica“, ali sva ta iskustva primenjuje prilagođavajući ih sopstvenom senzibilitetu i shodno već ispoljenim sklonostima ka svedenoj i strogoj strukturi, umesto ka proizvoljnoj kompoziciji, osnovnih plastičkih elemenata slike. Napuštajući predstavu predela, Damnjan u minimalističkim slikama od prethodne faze Peščanih obala ipak zadržava neka druga i još bitnija svojstva kao što su svetlosna prefinjenost boje i višeslojnost njenih nanosa, odajući da uprkos mentalne apriornosti završnog izgleda slike čuva posebno mu dragocenu čulnost uživanja u samom procesu slikanja. Slika (1969) izlagana je na na umetnikovoj retrospektivi u Muzeju savremene umetnosti 1986. i reprodukovana u monografiji iz 2010. na strani 195 jedan je od vrhunskih primera umetnikove radikalne minimalističke faze. Sâm naziv – Slika – potvrđuje njenu potpunu nereferencijalnu tautološku suštinu: „slika je slika“, „slika=slika“. Da opstane kao slika (Slika) dovoljno je čisto „prazno“, ali nipošto mehanički naneto bojeno polje, sa desne vertikalne i donje horizontalne margine uokvireno trakama boje u gradacijama od crvene do plave (ili obrnuto, zavisno od načina posmatranja). Uprkos krajnje formalne sažetosti, Slika poseduje za Damnjana karakteristično i konstantno, gotovo metafizičko vizuelno zračenje. Počevši od serije Krugova (1965) do niza Slika sa kraja šezdesetih (među kojima i Slikom, 1969), Damnjan vrši, prvi i jedini u tokovima posleratnog srpskog slikarstva, svesni i odlučni prelaz od višedecenijske vladavine tematski i likovno „bogate“ slike uslovno rečeno „pariske“ provenijencije, u tipologijma apstraktnog predela i asocijativne apstrakcije, ka opet uslovno rečeno „američkoj“ koncepciji vizuelno „oskudne“ čiste i potpune apstraktne minimalističke „slike kao slike“.

Ulazak u osamdesete godine prošlog veka obeležen je u savremenoj umetnosti, između ostalih simptoma, „povratkom slikanju“ (što nije istovetno „povratkom slikarstvu“), u atmosferi u kojoj se na globalnom planu, pa tako i u tadašnjoj Damnjanovoj umetnosti, dešavaju primetne promene. Da se u njegovom slučaju zaista ne radi isključivo o „povratku slikarstvu“ nego upravo o „povratku slikanju“ svedoči umetnikovo obnovljeno interesovanje za klasične teme autoportreta i mrtve prirode, kao i za slike uljem na platnu izvedene postupkom svojevrsnog divizionizma: slikanjem (bez)brojnih mrlja bojom po sopstvenom licu, po realnim flašama kao prilagođenim nađenim predmetima i najzad po površinama platna različitih dimenzija i formata. Prvi put u Beogradu Damnjan će ovu promenu svojih operativnih postupaka prikazati na samostalnoj izložbi u Galeriji Sebastian 1982, potom u Galeriji Studentskog kulturnog centra 1984. kada izlaže radove u tehnici pastela na hartiji, da bi na retrospektivi u Muzeju savremene umetnosti 1986. prikazao deset fotografija u boji sopstvenog lica prekrivenog mrljama iz 1979, instalacije na tlu i na galerijskom zidu od flaša prekrivenih potezima boje iz 1981, te seriju slika celom površnom platna rešenih istovetnim bojenim nanosima iz 1981-82. godine. Sva ova dela nastala su u Milanu (gde Damnjan boravi od 1974), između ostalih podržan od kritičara Tomaza Trinija (Tommaso Trini) i izdavača i galeriste Đina di Mađa (Gino Di Maggio) u čijoj Fondaciji Mudima (Fondazione Mudima) priređuje svoju najznačajniju izložbu u Italiji pod nazivom Macule e Monotoni, 1996. U katalogu ove izložbe Trini objavljuje uvodni tekst čija je verzija u prevodu na srpski objavljena u katalogu Damnjanove izložbe u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ 1997, iz kojega, zato jer se direktno odnosi na njegovo tadašnje slikarstvo, vredi izdvojiti sledeće pasuse: „Slikati uvek jednakim potezima, a opet tako da su oni vazda sveži, kao prvi put načinjeni, mešajući boje bez reda, bez figura, bez gestova, eto njegove discipline“. I na drugom mestu: „Slike deluju istovetno, premda su beskrajno raznolike, svaka od njih razlikuje se od svih drugih i uvek su kompleksne, iziskuju napor, uprkos lakoći poteza četkom. Jer njihov poentilizam je pre duhovni no optički, njihove raznobojne površine su poput lakih dašaka u meditaciji o umetnosti“.

Radomir Damnjanović Damnjan – Peščana obala (1962), ulje na platnu, 140 cm x 199.5 cm

Radomir Damnjanović Damnjan

Peščana obala (1962)

ulje na platnu,

140 cm x 199.5 cm

Radomir Damnjanović Damnjan – Slika Quadro (1990),<br>ulje na platnu, 199 cm x 239,5 cm

Radomir Damnjanović Damnjan

Slika Quadro (1990)

ulje na platnu,

199 cm x 239,5 cm

Radomir Damnjanović Damnjan – Slika (1969),<br>ulje na platnu, 200 cm x 140 cm

Radomir Damnjanović Damnjan

Slika (1969)

ulje na platnu,

200 cm x 140 cm