Ana Bešlić

Ana Bešlić

(Bajmok, 16. mart 1912. – Beograd, 26. januar 2008.)

Ana Bešlić je diplomirala na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1947. sa postdiplomskim studijama 1949. Bila je saradnica Majstorske radionice Tome Rosandića 1950-1955. Prva samostalna izložba u Subotici 1954. Članica grupe Prostor 8 (1957-1958). U više navrata učestvovala je na izložbama savremene jugoslovenske umetnosti u inostranstvu. Samostalne izložbe u Beogradu: u Umetničkom paviljonu 1959, u Galeriji Doma omladine 1970, u Salonu Muzeja savremene umetnosti 1973, u Galeriji Kulturnog centra 1979. i 1985. Dobitnica Oktobarske nagrade 1979. Retrospektivna izložba priređena joj je u Gradskom muzeju u Subotici 1983.

Skulptorsko formiranje Bešlić započinje i odvija se u poznim četrdesetim i tokom pedesetih godina prošlog veka u kontekstu društvenih, kulturnih i umetničkih promena i procesa napuštanja socijalističkog realizma i prelaskom u razdoblje posleratnog modernizma. Među prvima u srpskoj skulpturi uvodi asocijativne (Kost (1953), Torzo (1954) i dr.), potom čiste apstraktne oblike (Dve forme (1957), Skulptura (1962) i dr.), pod uzorima – kako ih sâma navodi – Henrija Mura (Henry Moore) i Žana Arpa (Jean Arp). Do krupnog preobražaja u skulpturi Ane Bešlić dolazi posle njenog studijskog boravka u Nemačkoj 1966. gde i kada otkriva poliester kao novi skulptorski materijal koji, u ciklusu Otvorene forme, omogućava uvođenje boje i odvajanje dotle kompaktnog bloka plastičkog tela. U poznom periodu vratila se figurativnim temama portreta i autoportreta, kao i predmetnim motivima (u ciklusima Portreti, (1978-1983) i Jastuci (1987-1988)). O sopstvenom poimanju skulpture, za asocijativne i apstraktne forme, zapisala je sledeće: „To je bila faza oble, redukovane biološke forme sa naglašenim asocijativnim prizvukom. Rešavanje ekspanzije unutrašnje napetosti i želja da ona logično rezultira jednim određenim senzibilitetom bili su osnovni pokretači i potreba da se osigura trajnost skulpture kao nove realnosti“. I na drugom mestu: „Predmet je irelevantan, on je važan samo kao podstrek, kao izazov… U nastanku umetničkog dela, on ukazuje na realan postojeći izvor koji u sintetizovanom oblikovanju traje kao slobodna asocijativnost…“. Ciklus Portreti (1978-1983), M. Šuvaković naziva „poljem skulpture ’posle moderne’“, što po njemu podrazumeva „da ona iz modernog razvojnog istoricizma prelazi u hibridno i pluralno polje trenutnih skulptorskih refleksija…“.

Ana Bešlić – Sanja u beretki (1979)<br>poliester, 38 cm x 32 cm

Ana Bešlić

Sanja u beretki (1979)

poliester,

38 cm x 32 cm